Šarena koalicija: Bijeg u pobjedu SDA

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Za početak idemo do bratske i prijateljske Indonezije. E tamo, u toj Indoneziji, pedesetčetverogodišnja žena koju mediji nazivaju Jahrah zaputila se u šumu iz samo njoj znanih razloga i tamo ju je progutao – cijelu, od glave do pete, od laka za kosu do papuča – piton dug gotovo sedam metara. Nakon potrage Jahrah je nađena u utrobi velike zmije koja, valjda, ima nekih problema s probavom pa je nesretnica izvučena mrtva, ali, kao za utjehu, u jednom komadu.

Vijesti poput ove, pretpostavićemo, ne čita predsjednik Socijaldemokratske partije Bosne i Hercegovine, Nermin Nikšić, a trebao bi. Nisu zabavne, no zato jesu poučne.

Stara pozorišna mušterija

“Mislim da će SDA pozvati sve ozbiljnije probosanske stranke da napravimo jednu široku koaliciju koja bi za rezultat imala sigurnu funkcionalnost svih nivoa vlasti i prohodnost svih odluka te zaustavljanja međusobnog patriotskog sukoba koji je došao u neku terminalnu fazu koja je opasna po društvo i ako mene pitate DF se pokazala kao dobar partner, i mislim da bi SDA trebala ostati sa koalicijom sa DF-om. Mislim da je SDP ozbiljna patriotska stranka, iako ja ideološki kao SDA sa SDP-om nemam ništa, s druge strane mislim da kao najveća stranka, po rezultatu sa tog lijevog političkog spektra ipak jedno vezivno tkivo, i da postoji broj odgovornih ljudi kojima je preča država od ideoloških razlika”, izjavio je Dino umjesto Konakovića, novi Izetbegovićev dečko koji obećava, stara pozorišna mušterija - Haris Zahiragić.

“Postoji ponuda o programskoj koaliciji sa SDA”, rekao je, uz dodatno palamuđenje o tome ko s kim neće – Komšićev DF sa Narodom i pravdom, HDZ sa DF-om, pa tako redom – SDP-ov lider Nermin Nikšić.  

Klijentelistička organizacija

Također, prema Nikšiću, bez Hrvatske demokratske zajednice se u Federaciji ne može napraviti vlast, dok su sve ostale opcije otvorene pa, dakle, i ta da SDP Izetbegoviću bude, kako ono Zahiragić reče, “jedno vezivno tkivo”.

Nekada davno, jako davno, SDP je bila velika, ozbiljna, istinski opoziciona stranka koja se od svog osnivanja zalagala za građansku umjesto etničke reprezentacije. Taj i takav SDP imao je, malo poslije rata, ne samo odbore u Republici Srpskoj i nekadašnjoj Herceg-Bosni, već i općinske vijećnike u, recimo, Grudama.

Zahvaljujući, prije svega, Nikšićevom prethodniku – i u ta doba političkom pokrovitelju – Zlatku Lagumdžiji, socijaldemokrati su se sveli na klijentelističku organizaciju, profesionalnu opoziciju i, što je najbitnije i najpogubnije, stranku koja se dominantno obraća bošnjačkim biračima, usput nestajući iz jednog po jednog dijela BiH. Tako, eto, Socijaldemkratska partija još uvijek jeste bitna na području kojeg je u ratu kontrolirala Armija BiH, u Banja Luci je opet živa i… I eto, to je manje-više to: južno od Ivana im se tragovi još uvijek mogu naći, ali značaj nikako.

“Koliko je na tim listama ljudi iz dijelova sa hrvatskom većinom? Zašto se građanske stranke odriču ljudi koji žive u tim dijelovima BiH? Zašto se ljudi iz, recimo, Posušja, po definiciji, svi smatraju nacionalistima? To nije i ne može biti tačno”, riječi su režiserke Nejre Latić-Hulusić, kćerke jednog od nekada bliskih saradnika Alije Izetbegovića, Nedžada Latića, čiji je brat – Nedžadov, ne Nejrin – suđen u znamenitom “Sarajevskom procesu” Mladim muslimanima.

Smisao višestranačja

To o čemu je Latić-Hulusić govorila Nermin Nikšić ili ne razumije ili ga boli neka stvar. Efekat je svakako isti.

Predsjednik stranke koja nije relativna pobjednica prošlih izbora, ali jeste ostvarila respketabilan rezultat – za razliku od svog čelnika koji će parlamentarne sjednice, prema svemu sudeći, gledati na televiziji – ne pokazuje nikakvu namjeru da pokuša oživiti odbore u dijelovima Federacije u kojima Bošnjaci nisu u većini, dok Dragan Čović ima toliko utjecaja da je pitanje kako mu još uvijek nije palo na pamet da promijeni vrijeme svitanja.

Sasvim suprotno, Konjičanin koji je prve ozbiljne intervjue davao nakon što bi medijski prostor izmolio Lagumdžija, sjedi i razmišlja o “programskoj koaliciji” sa Strankom demokratske akcije čiji jurišnici među socijaldemokratima odjednom otkrivaju odgovorne ljude “kojima je preča država od ideoloških razlika”.

Stotinu puta smo ovdje napisali kako su ideološke i svjetonazorske razlike jedini smisao višestranačja, a ako je ta razlika između SDA i SDP-a još i manja od one u vizijama bosanskohercegovačke sadašnjosti i budućnosti, onda je ili SDP lijevo krilo SDA ili je SDA vjerska frakcija unutar SDP-a. Ovo drugo, da skratimo, nije. 

Ne zanimaju Izetbegovića, Zahiragića i ostatak neugodnog društva te sličnosti i razlike, kao što ih, uostalom, ne zanima ni država. Ona je njima, što je Bakir Izetbegović rekao Dini Konakoviću u prepisci prije razlaza, svakako manje važna od stranke. 

Bez SDA se može

Jednostavno, bez Stranke demokratske akcije se vlast može formirati, a SDA bez vlasti ne može sve i da hoće: biznis odabranih tajkuna, klijentelistička mreža čvršća od žilet žice, permanentno stvaranje budžetskih ovisnika koji dug otplaćuju glasovima, kontrola javnih preduzeća i njihovo pretvaranje u stranačke bankomate, mogu se održavati samo sa pozicije moći. Iz opozicije se tek može gledati kako cijeli taj, godinama građeni sistem, lijepo propada.

E sada, pošto je Dragan Čović rekao da ga, u suštini, ne zanima hoće li dijeliti plijen sa starim partnerima ili sa četom novih – SDP, NiP, NS, SBB, ovi, oni, razni svakako - tako su se u Ulici Mehmeda Spahe dosjetili da potencijalnu veliku koaliciju svedu na poker asova, iako im ni triling nije mrzak. Dakle, SDA, SDP, HDZ i DF, ali samo ukoliko Čović  popusti i još jednom pristane na saradnju (i) sa Željkom Komšićem. Ukoliko doživi napad principijelnosti, onda sve isto, samo bez DF-a.

Izbor Nermina Nikšića je, ma kako to njemu izgledalo, jednostavan: ili će pristati na famoznu programsku koaliciju sa SDA ili će riskirati da ostane u opoziciji, odnosno u njoj završi nakon mogućeg neuspješnog eksperimenta i koaliranja velikog bloka sarajevskih stranaka sa Čovićem. Odluči li spašavati Izetbegovića i njegove, ne mora čekati Kongres stranke i nadati se da će ga novi predsjednik poštediti političke likvidacije. SDP će već tada, naredne godine, biti klinički mrtva partija - i to u najboljem slučaju, onom u kojem će ih Stranka demokratske akcije progutati samo do pola, a ne kao piton onu nesretnicu iz Indonezije, od glave do pete.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.