Politika simbola: Dva-tri smo svijeta različita

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Na predstojećem pulskom Sajmu knjiga i autora – Sa(n)jam knjige u Istri, bit će, uz mnoge druge, predstavljena i knjiga austrijske novinarke i književnice, inače dugogodišnje Berlinčanke, Eve Menasse: „Dunkelblum“. Veliki je to, sjajan roman koji se drugdje ne može čitati kao ovdje, u Bosni i Hercegovini, gdje tekst treba, kažimo tako, kontekstualizirati naopako.

Austrijska pripizdina

Uglavnom, Dunkelblum je krasna austrijska pripizdina na granici s Mađarskom u kojoj se živi od turizma, proizvodnje vina, poljoprivrede, sitne trgovine i ugostiteljstva. Zabit u kojoj, kao i u svakoj zabiti ovog svijeta, svi o svima znaju sve, a naročito dobro znaju ono o čemu nemaju pojma.

Živi, dakle, taj Dunkelblum svoj mirni, dosadni život sve dok dva posjetitelja i jedan skelet star nekoliko decenija ne izazovu potres u provinciji koja se ponaša kao da tu, u njoj i uokolo, nikada ničega nije bilo: ni progona, ni dovođenja logoraša na prisilan rad, ni otimanja imovine, ni silovanja, ni vremena u kojem je najgori šljam postajao svemoćan. Ako se rijetko i priča o prošlosti, onda se priča o posljedicama – o ruskoj okupaciji i nasilju vojnika Crvena armije, a nikada i nikako o svemu što se zbivalo otkako je Hitler rodnu grudu i njene gudure priključio Trećem Reichu.

Menasse je, da ponovimo ako treba, napisala veliki roman o zemlji u kojoj se o onome što se događalo glasno šuti. Mi smo, je li tako – tako je, ipak govorljiviji.

Dok se Austrijanci foliraju da su oduvijek bili fini, tihi i radišni, Bošnjaci, Srbi, Hrvati, Ostali i ko još već, ne žive u deluziji o pristojnoj, skoroj prošlosti, niti sami sebe lažu kako ona nije odredila nas današnje i buduće.

Strojevim korakom krenuti ka zajedničkoj budućnosti

Ovdje se, naime, zna ko je gdje bio, šta je i zašto radio, gdje je čija vojnička čizma obilježila područje političkog djelovanja i da se to, pojedinačno i odvojeno, neće i ne može promijeniti ni u skraćenoj demokratskoj proceduri, niti dekretom.

Za razliku od takozvanog običnog svijeta, u Bosni i Hercegovini se politička elita – kada ne krade, ne namješta tendere, ne zapošljava rodbinu, ne trguje žrtvama i ne najavljuje nemoguće – iskreno ili ne, sasvim je zapravo svejedno, ponaša kao onaj svijet iz Dunkelbluma, uz jednu veliku, važnu razliku: junaci i junakinje romana su zadovoljni već time da se nikada i nikako ne govori o onome o čemu oni uporno šute, dok se ovi naši ponašaju kao da nam je devedesete godine prošlog vijeka obilježila gruba administrativna greška koju sada samo treba ispraviti na brzinu, pa strojevim korakom krenuti ka zajedničkoj, sretnoj budućnosti.

Rat nije završio nego je prekinut

No, niti je Armija BiH ratovala za dejtonsku BiH, niti se HVO borio za Federaciju, a Vojska Republike Srpske za ono što jeste, ma koliko se Dodik zgražao, manji bosanskohercegovački entitet, a kako rat nije završio nego je prekinut, tako je, uz druge užase, došlo i do podjele na dva različita svijeta. Na onaj koji živi sa sviješću o novoj realnosti, u njoj funkcionira i nju, ako je već ne može promijeniti, trpi - te na onaj u kojem drugi, neki drugi, trebaju shvatiti koliko smo mi, neki mi, bili u pravu, a ostalo će, kao, doći samo po sebi.

Tako, eto, bošnjačka politika čeka da Hrvati priznaju kako je Herceg-Bosna bila zločinačka tvorevina, dok Hrvati traže da Bošnjaci Herceg-Bosnu priznaju kao, kako se to kaže, rezultat legitimne volje hrvatskog naroda. Srbi, treba li naglašavati, samo – čuj samo!? – žele da se Republika Srpska prihvati kao neupitna i neizbježna, kao historijska činjenica starija i od same sebe toliko da se u tamošnjim školama uči i lekcija o RS-u u doba antike!

Bandere sa šarenim krpama

U stvarnosti je, da se ne lažemo, za Bošnjake svaki kvadratni milimetar kojeg nije kontrolirala Armija BiH srpski ili hrvatski, za Hrvate je sve gdje HVO nije imao i vojnu i civilnu vlast bošnjačko ili srpsko, dok Srbe za sve izvan granica Republike Srpske, što bi rekao Svetislav Basara, boli qwrz.

Ko ne vjeruje neka malo putuje. Vidjet će zastave, razne, koje slučajne i namjerne prolaznike obavještavaju na čijoj su zemlji. Bandere sa šarenim krpama sada su ono što su nekada bile takozvane linije razdvajanja, baš kao što su prefiksi i sufiksi u imenima javnih firmi simboli da to što se najvažnije promijenilo – više, naime, ne ratujemo – ne znači da puno toga nije ostalo navlas isto.

Legitimno je, naravno, voditi politike kojima je cilja da sutra bude drugačije, ali je jednako suludo praviti se da to može ići lako, glatko i da su svi oni drugi – a kod nas su samo drugi uvijek u krivu – jedva čekali da im se kaže kako su se zajebali, pa će oni u roku odmah reći da jesu i požuriti da se poprave. Iz bošnjačke perspektive, ponovimo, to znači da Hrvati trebaju odbaciti sve, od zastave do datuma osnivanja Herceg-Bosne, iz hrvatske da će zajedno s Bošnjacima proslaviti datum osnivanja Herceg-Bosne, a iz srpske da se prizna kako su Srbi natjerani da formiraju RS, etnički je očiste i pobiju što se već moralo pobiti u datom historijskom trenutku.  

Jedan od bosanskohercegovačkih paradoksa

Od svega toga, kao što znamo, učimo skoro trideset godina, nema ništa, ali nas to ne sprječava da se ponašamo kao da ima. Jedan od bosanskohercegovačkih paradoksa je i taj što građani – svi redom – sasvim pristojno funkcioniraju u novom realnom, a daju podršku političkim organizacijama čiji ih neuspješni pokušaji naglog mijenjanja stvarnosti uspješno drže u stanju visoke borbene gotovosti.

Za razliku od seljaka iz Dunkelbluma koji su licemjerni, mi smo izgleda šizofreni, pa tako puta tri. Zbog toga nama ne trebaju romani poput onoga kojeg je napisala Eva Menasse, već terapija. Ova koju smo do sada dobijali očito ne radi.   

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.