Zahar Prilepin - Putinov kućni pisac

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Prije petnaestak dana u ruskom gradu Nižnjem Novogorodu, od eksplozije bombe podmetnute pod njegov automobil, teško je ozlijeđen kontroverzni ruski književnik Zahar Prilepin. Tom prilikom je poginuo Prilepinov vozač i tjelohranitelj, koji je u trenutku nesreće bio na suvozačevu sjedištu ispod kojeg je bila postavljena bomba, dok je Prilepin bio za volanom, te je samo igrom slučaja ostao živ.

Darovatelj tuđe krvi

Ruske sigurnosne službe objavile su kako su vrlo brzo uhitile počinitelja, te da je atentat djelo ukrajinskih sigurnosnih službi, što treba uzeti s rezervom. Ovaj događaj je odmah doveden u vezu s atentatom u kojemu je prije desetak mjeseci poginula Darja Dugina, kćer ruskog geopolitičara i ultranacionaliste Aleksandra Dugina, kojega mnogi smatraju Putinovom "sivom eminencijom". I tada su za atentat bile optužene ukrajinske tajne službe, koje su u oba slučaja negirale svoju umiješanost u tim incidentima.

Dugin je devedesetih zajedno s piscem Eduardom Limonovim osnovao Nacional boljševičku stranku koja je 1995. godine na izborima za Dumu doživjela debakl. Limonov je ostao upamćen po tome što je 1993. godine sa srpskih položaja oko Sarajeva pred televizijskim kamerama pucao iz protuavionskog mitraljeza po Sarajevu. Dugin je nakon kraha na izborima napustio stranku, a Limonovu se 1996. godine priključio i tada nepoznati pisac Zahar Prilepin, koji je uz Dugina danas možda najutjecajniji "intelektualac" u Rusiji. I oba ova atentata, pretpostavljam, treba promatrati isključivo u tom kontekstu, kao napad na najistaknutije Putinove "darovatelje tuđe krvi", s tim da ovdje treba Prilepina na neki način izdvojiti iz tog suludog kruga, barem po činjenici što nije licemjer, jer je i sam sudjelovao u ratu.

Kontroverzna biografija

Radi se o piscu neobično zanimljive i kontroverzne biografije, rođenom 1975. godine, koji se u životu bavio brojnim zanimanjima: radio je kao fizički radnik, izbacivač u noćnim klubovima, grobar, kao televizijski i radio voditelj, urednik časopisa, a bio je i član pank benda.

Pogotovo je zanimljiva Prilepinova vojna karijera, jer se radi o ratnom veteranu koji je sudjelovao u ratu u Čečeniji. Također, Prilepin je često boravio u Donjecku u vrijeme dok je tamo trajao krvavi rat. Diplomirao je filologiju, a u Rusiji je danas kanonizirani, lektirni pisac. Neka vrsta Putinova "kućnog pisca", što je specifično za zemlje Istočne Europe, uključujući i Balkan.

Na ovim prostorima, a pogotovo u Bosni i Hercegovini, pomalo je heretično hvaliti književno djelo nekog od "sumnjivih", odnosno kontroverznih pisaca. Međutim, mislim da u sličnim situacijama treba književnom djelu pristupiti bez predrasuda, zaboravljajući na autorov background. Ukratko, radi se o iznimnom piscu čiji je roman "Manastir" jedan od najvažnijih romana suvremene ruske književnosti, koji je objavljen prije par godina i u Hrvatskoj, bez obzira na sve kontroverze oko ovog pisca.

Prilepinova djela se, za razliku od Hrvatske, u Srbiji objavljuju sustavno. Tu treba posebno istaknuti roman "Sanjka", objavljenom u Srbiji prije više od deset godina, u kojem Prilepin beskompromisno secira suvremeno rusko društvo, kroz lik anarhiste Saše i prikaza radikalne političke organizacije "Savez stvaralaca" kojoj Saša pripada. Pretpostavljam da je Prilepin u ovaj roman ugradio dosta autobiografskog: "Savez stvaralaca" ima dosta dodirnih točaka s Limonovljevom Nacional boljševičkom strankom, a tu je i lik Olega, prolupalog čečenskog ratnog veterana, radikalnog militariste koji prezire sve aspekte civilnog, mirnodopskog života i glorificira rat. Ovaj je roman više godina bio među najprodavanijim knjigama u Rusiji i dobitnik je više važnih književnih nagrada, uključujući i nagradu "Lav Tolstoj".

Zabrana ulaska u BiH

Roman "Manastir", s druge strane, spada u nišu "logorologije", možda najveće teme suvremene ruske književnosti. I to u sam njezin vrh. Roman započinje pričom o autorovu pradjedu Zaharu Petrovu, surovom i naprasitom čovjeku koji je svojevremeno završio kao logoraš na Solovjeckom arhipelagu, na jednom od njegovih otoka, u starom pravoslavnom manastiru koji je dvadesetih godina, odmah nakon Oktobarske revolucije, pretvoren u logor. Radi se o stvarnom logoru koji je osnovan kao svojevrsni državni eksperiment, a koji se nepunih desetak godina kasnije izrodio u jedan od najstrašnijih fenomena 20. stoljeća, u Staljinov Arhipelag Gulag.

Ime Zahara Prilepina poprilično je dobro poznato u Bosni i Hercegovini. Ovom piscu je prije nekoliko godina zabranjen ulazak u zemlju, gdje je trebao sudjelovati na književnoj manifestaciji "Kočićev zbor" u Banjoj Luci. Tom prilikom mu je trebao biti uručen "Orden Njegoša prvog reda" kojim ga je odlikovao tadašnji (i sadašnji) predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik.

Prilepin je zaustavljen na Graničnom prijelazu Rača, gdje mu je Granična policija BiH oduzela putovnicu, koja mu je nakon provjere vraćena uz rješenje o zabrani ulaska u zemlju. Apsurdno je to da je Prilepin godinu dana ranije boravio u Bosni i Hercegovini, u Višegradu, gdje mu je u Kusturičinu "Andrićgradu" uručena književna nagrada "Ivo Andrić", i to upravo za srpski prijevod "Manastira".

Rusko žrtvovanje

U jednom intervjuu koji je dao srpskim medijima prije sedam-osam godina, dok je boravio u Beogradu tokom tamošnjeg Sajma knjiga, Prilepin je, u svojevrsnom militarističkom manifestu, izjavio: "Prošle godine, kada sam šesti put bio u Donjecku, prvi put sam shvatio da u Rusiji stalno djeluju jedni te isti tipovi, iz stoljeća u stoljeće. Shvatio sam da u ratu pokazuju svoje najčudesnije, najdivnije crte. Ali o tome je već pisao Dostojevski. Ljudi idu u rat ne da bi ubijali, već da bi se žrtvovali."

Ova teza o "ruskom žrtvovanju" vrlo je popularna među ruskim militaristima. I nije od jučer. Ona svoje porijeklo vuče iz nekakve mistične, nakaradne verzije kršćanstva. Istu tezu je u svojim knjigama propagirao i Aleksandar Dugin. A nešto slično je govorio i na pokopu svoje kćerke Darje. Da se radi o jeftinoj, propagandnoj laži na najbolji način svjedoče zbivanja u Ukrajini, gdje ruski vojnici masovno dezertiraju, ne želeći se "žrtvovati" za sulude Putinove i Prilepinove ciljeve.

U romanu "Manastir" Prilepin u autorskom predgovoru iznosi neka svoja razmišljanja o Rusiji, od kojih je najupečatljivije ono o ruskoj autodestruktivnosti: "Ruski čovjek ne žali sebe: to mu je glavna crta. U Rusiji je sve kazna Božja. On nema što ovdje drugo raditi. Čim On, namučen i bijesan, digne karajuću ruku i okrene se k nama, odjednom vidi: mi smo se već sami iskasapili — rebra na izvol’te, crijeva napolju, otvoren prijelom uralske kralježnice, glava zgnječena, po preostalom dijelu lica gmiže bezbrojna gamad."

Ta navodna "autodestruktivnost" koju Prilepin spominje slična je njegovim suludim tezama iz spomenutog intervjua, u kojemu govori o "žrtvovanju". Bez obzira što su ove izjave dane prije otpočinjanja ruske agresije na Ukrajinu, Prilepin kao da ju je predvidio. Nisu Rusi autodestruktivni, kao što to nije nijedan drugi narod na svijetu. Ta suluda poopćavanja imaju samo jedan cilj: da na neki način opravdaju suluda slanja u smrt svojih vojnika, u jednom iracionalnom ratu kakav je iz perspektive običnih ruskih vojnika zasigurno onaj u Ukrajini. Može li se bilo kakvom "filozofijom" pravdati smrt 200.000 vlastitih vojnika?

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.