Zastavnik prve klase

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Pričao sam vam vjerojatno već o tome, o toj jednoj rečenici koja mi je ostala kao sjekirom urezana u najosjetljiviji dio memorije, rečenici koja mi se stalno, iznova, vraća poput bumeranga. Bila je rana 1991., bila je jedna od onih tipičnih obiteljskih rasprava, kakve su posve normalne kad se okupimo nakon kasnog ručka i baba iznese kavu.

I dok se još dimilo onim finim, tanjušnim dimom, iz šalica i fildžana na stolu (junak koji će izgovoriti rečenicu smatrao je uvredom ako mu crnu, tursku kavu, ponudiš u šalici, a ne u fildžanu) krenu priča, posve moderna u to doba, kako se, eto, konačno može mahati svojom zastavom. Kako se konačno može njome reći tko si i što si. Kako nema više natragu mrak i bijedu jednoumlja i kako će pod našom zastavom konačno sve biti bolje.

Lošije danas za bolje kamasutra

Bezbeli da sam i ja imao neku čudnu igru leptirića u stomaku, osjećalo se kako dolazi neko novo vrijeme, a hrabriji (ili bezobrazniji) političari već su s televizora mrtvo hladno poručivali kako će Bosna i Hercegovina već sutra biti nova Švicarska (od svega smo, ispostavit će se, na kraju dobili samo kantone, a i njih više tu, nego tamo), naprosto su se utrkivali tko će nam ponuditi više meda i mlijeka. A mi, k'o kakve naivne šiparice, otvorenih usta i trepčući dugim trepavicama, duboko uzdisali u totalnom oduševljenju. 

A ja, klinac od petnaest, skroman, kakav već jesam, vidio sam svijet pod novim zastavama, svijet u kojem konačno neću morati dva dana prije izlaska žicati starog za Zabavnik i Auto Klub, da bi mi ovaj hladno rekao kako mogu ili jedno ili drugo, nikako oboje. Vidio sam svijet u kojem kupujem i Zabavnik i Autoklub i na trafici svi magazini izlaze u skupoj kolor opremi, tvrdim koricama naslovnice i bogatim sadržajem, kao na Zapadu.

Uh, da ne zaboravim rečenicu, onu koju će kazati najstariji i, pokazat će i vrijeme, najmudriji među nama. Nešto ga je, očito, žigalo pod lijevom plećkom na spomen novih vremena, a pogotovo ga nije oduševljavala priča o zastavama, kao simbolima novog doba u kojem će konačno sve biti po našem. Srknuvši malo kave iz onog fildžana, kako to u svakoj priči rade mudre starine, tadašnji sedamdesetogodišnjak s velikim prethodnim iskustvom, a usput i moj djed, inače u slobodno vrijeme veliki pragmatičar, ali i još veći živac i ters, kratko i jasno opsova po entuzijazmu za generaciju mlađih od sebe i reče – Glupani jadni, na kraju će vam i ostati samo zastava da je gurnete u gladnu guzicu!

Šok i vjeverica

Pričao sam i pisao vam vjerojatno već o tome, o toj jednoj rečenici koja mi je ostala kao sjekirom urezana u najosjetljiviji dio memorije, rečenici koja mi se stalno, iznova, vraća poput bumeranga. Bješe rana 1991., počela je duga i teška zima puna smoga i izmaglice, a mi smo sanjali dugo i toplo ljeto. Tako se potrefilo, puno se tih dana sanjalo, a malo se toga zapravo vidjelo. Zašto sam zapamtio tu rečenicu i vidim je i danas izgovorenu, baš kao i taj prvi put, bogapitaj. Valjda je tako moralo biti. Kao što je, valjda, moralo biti da uskoro počnemo suditi ljude po tome je li piju iz fildžana ili šalice.

Ali, ja, pripadnik tek nadolazeće generacije, na kojoj će se strašno prelomiti budući događaji i zarasti ušiveni u nas kao vječni balast koji svako malo žulja, grebe i boli, kao da sam toj rečenici naprosto morao biti svjedokom. Kao što sam bio svjedokom kako je onaj koji je izgovorio tu rečenicu odmah bio etiketiran, kao što to u svakoj familji nakon ručka kad odnekud naiđe rasprava i mora biti, zaostalim, nazadnim, onim koji ne vidi napredak, kojem su godine provedene u jednom sistemu jednostavno zaslijepile oči.

A, sad jasno vidim, čovjek s prethodnim iskustvom, nama nedokučivom istinom, samo je govorio ono što nismo vidjeli. Da, dodao je još jednu rečenicu, onu kako će nam opet šaka kulaka (tad nisam znao što znači ta riječ) oteti sve i ostaviti nas gologuze, kao što smo gologuzi bili u ono vrijeme kad je on bio mlad, a tako gologuzima zastave će biti koprena (nisam znao ni tu riječ, valjda zato dobro pamtim) i kusur s kojim možeš samo prositi negdje napolju.

Poklanjala si, al' si krala, i nevjerna si bila ti...

Bješe 1991., osjećalo se svakim danom kako jedno doba neumitno stari i umire, kako dolazi novo vrijeme. Ljudi su mijenjali boje i oblike, sve do danas trajat će ovdje ljudska transformacija iz jednog agregatnog stanja u drugo. Namnožit će se zastave, odat ćemo se simbolima i simbolici, pustiti krv za teško je danas reći što točno, a suštinski završiti kao likovi na koje se odnosi ona rečenica. Bez ikakve nostalgije, čisto kao podsjetnik da nismo slušali one s prethodnim iskustvom, čitam jučer kako je u Bosni i Hercegovini te 1991. bilo rođeno 67.000 djece.

Te godine kada su stare zastave otišle u povijest da bi ih zamijenile današnje, ove kojima se još uvijek znamo međusobom bosti u oči, i to na dnevnoj bazi, ova zemlja je još uvijek rado rađala. Tridesetak godina kasnije ova zemlja očitava jedva 26.000. Kao kad podbaci urod pšenice, kao kad suša sprži krumpir, kao kad peronospora ubije lozu. Kao i svaka velika priča o potpunoj propasti i ova naša počinje sa katastrofom brojki. I tko zna gdje će završiti, sigurno ne tamo gdje vodi naivna nada da odumiru oni drugi i treći, a ne mi. Mi se samo malo pomjeramo, ali ne napuštamo. Dakako.

Iako mi se ne mili, volim ponekad vidjeti u suštinu ove naše zemlje koju razgrađujemo bolje nego što bakterije razgrađuju lešinu, i svi vrli kulaci, i svi vrli paraziti, nebitno iz kojeg čoka dolazili, grizu istim žarom. Samo netko ne skriva stid, a netko ga ogrne zastavom, da ne vidimo koliko je i koji komad odabrao za svoju pohlepu. Vidim svaki namješten tender, vidim svaku odbačenu kesu smeća u šumarak pored puta, vidim svaku lažnu mirovinu, svaki lažni račun.

Što smo i zaslužili...

Vidim poticaje koji se pola vraćaju u džep onoga koji ih je potpisao, vidim džadu koju gradimo 23 godine, s lovom kojom smo mogli izgraditi tri takve, a koja je k'o čardak, ni na nebu, ni na zemlji. Vidim jalovinu, lijenost, glupost i naivnost, vidim pozeraj, glumu i pokvarenost. Vidim pakost, zavist i beskrajno vjerovanje lošim bajkama koje sami sebi na svoje uho šapućemo.

Vidim i zastave, friško napravljene, svako malo ih se izvjesi da opet na istu foru, baš kao tog popodneva na obiteljskom ručku, oči nekima malo zasjaje, da gledajuć' kroz zastavu (a kroz platno se, da ga jebeš, ne vidi baš najbolje) ne vide suštinu. Koju, hajde da se ne lažemo, svak' može vidjeti čim prođe brzopotezna predstava za preostale lobotomizirane mase, čim hulje pokupe kajmak, a zastave ostanu na milost i nemilost suncu, kiši i vjetru.

I ostanu tako pokidane, zgužvane i blijede, baš kao i budućnost onih 67.000 rođenih 1991. I baš kao budućnost ovih 26.000 kojima će, očito, ostati tek kusur, s kojim će, kako valjda i mora biti, prositi za život negdje napolju. Tamo gdje svoju zastavu tek na svadbu ili sastanak folklornog društva ima smisla donijeti, ako i to. A kavu sude po okusu i mirisu, a ne po tome iz čega se pije. A čovjeka cijene po tome koliko može dati, a ne koliko može uzeti.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.