Go West: Danke Deutschland

Tekst članka se nastavlja ispod banera

To što zvanična predizborna kampanja još nije počela, nimalo ne smeta predsjedniku Stranke demokratske akcije, Bakiru Izetbegoviću, da kruži po Bosni i Hercegovini kao glupost u prirodi i da, gdje god stigne, objašnjava sve, a najviše svoje i stranačke zasluge za divotu od života kakav imamo.

„Naš veliki problem je odlazak mladih ljudi. Odlaze čitave porodice. Teško je da mi možemo konkurisati onome što jedna Njemačka nudi, ali možemo smanjiti odljev ljudi, pružiti nešto više, prije svega solidne plaće i prestanak tenzija. Taj veliki problem je sukus svih problema u BiH, a prije svega političke nestabilnosti", kazao je Izetbegović u Velikoj Kladuši.

Kako nije baš najjasnije šta je „sukus svih problema u BiH“ – zaostajanje za Njemačkom, male plate ili tenzije koje traju – kraj Izetbegovićeve izjave ćemo ostaviti za naknadna tumačenja. Sve drugo, ranije izgovoreno, je puno više jasno i, u suštini, strašno.

Kada bi ono „što jedna Njemačka nudi“ bio jedini razlog doseljavanja u tu zemlju, odavno nikoga ne bi bilo u kontinentalnim dijelovima Hrvatske i Crne Gore, kompletnoj Srbiji, ali i Sjevernoj Makedoniji, na Kosovu, u Albaniji, Rumuniji, Bugarskoj i tako dalje i tako redom.

Uostalom, nikada, ali nikada, Bosna i Hercegovina, ova današnja, kao i ona nekadašnja, socijalistička, nije mogla parirati „onome što jedna Njemačka nudi“. Solidne, jugoslavenske plate ni u vrijeme premijerskog mandata Ante Markovića i općeg osjećaja financijskog napretka nisu zadržale sve one što su odlazili na takozvani privremeni rad koji je, najčešće, trajao do penzije.

Već 1957. godine u tadašnjoj Saveznoj republici Njemačkoj je bilo 300.000 – da, tri stotine hiljada – radnika iz rahmetli Socijalističke federativne republike Jugoslavije. Jedanaest godina kasnije, dakle na isteku dekade u kojoj je SFRJ bilježila drugu najveću stopu razvoja na svijetu – prvi je bio Japan – potpisan je ugovor između Njemačke i Jugoslavije o „organiziranom transferu radne snage za potrebe njemačkog tržišta rada“. U prevodu, za spremiti stvari i kupiti jednosmjernu karti na relaciji Živinice – Frankfurt trebalo je nešto para i dosta volje. Sve drugo je već bilo regulirano međudržavnim sporazumom.

Kako je rečeno na tribini „Specijalni vlakovi“, održanoj u Berlinu 2018. i upriličenoj povodom pola vijeka od dolaska famoznih gastarbajtera, prosječna starost jugoslavenskog radnika bila je dvadeset i pet godina, a osim niskokvalifikovanih, traženi su i oni obrazovaniji.

Masovni odlasci na posao u Frankfurt, Hamburg, Munchen, Bonn ili Berlin, naravno zapadni, predstavljali su poraz jugoslavenskog kulta rada koji se urušavao pred činjenicom da ista ta Jugoslavija, ipak, nije mogla osigurati dovoljan broj radnih mjesta svojim građanima. Onima kojima jeste, davala je, da se ne lažemo, sve što današnja BiH uskraćuje: pristojnu platu, mogućnost dobijanja stana, javno zdravstvo, besplatno školstvo i, sve do smrti Josipa Broza Tita, pa još malo poslije, društvo bez onoga što mlađi Izetbegović naziva tenzijama.

Većina iseljenika iz ex SFRJ bili su, kako ih se danas naziva, ekonomski migranti i dio mase od čak četrdeset miliona takvih - registriranih u svijetu između 1960. godine pa do kraja prošlog stoljeća. To što je kasnije valjda svaki drugi bauštelac i svaki treći vozač autobusa pričao kako je pobjegao jer je bio protivnik Tita, partije, tekovina Narodnooslobodilačke borbe i manjka građanskih prava, tek je manifestacija uobičajenog prepravljanja prošlosti kod naših naroda i narodnosti.

Bilo je, naravno da je bilo, među stotinama hiljada privremenih Nijemaca i onih što jesu otišli isključivo zbog društveno-političkog uređenja i njegovih pravila, ali oni za ovu priču jednostavno nisu važni. Za njih su neke druge u kojima se ne zna gdje je završavala takozvana UDBA, a počinjala „neprijateljska emigracija“. Može, naravno, i obrnuto.

Porediti današnje iseljenike sa onim davnim, jednako je kao porediti ondašnju Njemačku sa današnjom ili Socijalističku republiku Bosnu i Hercegovinu sa dejtonskom.

Hrvatski filozof i, što je posebno važno naglasiti, njemački profesor, Boris Buden, kazao je - objašnjavajući zašto stotine hiljada migranata sa Bliskog istoka i drugih dalekih predjela punih užasa želi isključivo u Njemačku - da razlog masovnih seljenja u Bavarsku ili Saveznu pokrajinu Bremen nije ljubav prema „Bayernu“, hladnija klima na sjeveru ili melodičan službeni jezik, već upravo potraga za socijalnom državom, odnosno državom koja ispunjava svoj osnovni smisao: osigurava dostojanstven život svim svojim građanima i nudi dugoročni osjećaj sigurnosti.

Može, hajde da se pravimo da može, SDA podići plate sa bijednog na solidan nivo, može i, kako reče Izetbegović, izazvati prestanak tenzija, samo što, paralelno, a bolje je prije, mora demontirati sistem na kojem se održava: ukinuti stranačka zapošljavanja, iskorijeniti kriminal i umanjiti korupciju, dohakati nepotizmu, prestati sa desekularizacijom javnog prostora, zloupotrebom islama, trgovinom žrtvama rata i svim ostalim oblicima destrukcije društva koje je tri godine nakon rata izgledalo kao koliko-toliko perspektivno da bi, evo, nakon trideset postalo motivirajuće za - odlazak u Njemačku.

Sa porezima kao u Skandinaviji, javnim uslugama kao u Ruandi, izmjenom kraja rata kao političkom agendom gotovo svih stranaka u oba entiteta, kapilarnom korupcijom, štićenim gangsterima, slavljenjem zločinaca i tako dalje i tako redom, „teško da mi možemo konkurisati onome što jedna Njemačka nudi“. No, i kada izbacimo pola, opet nismo ništa napravili.

Naša je propast, naime, tolika da je pitanje je li oporavak uopće moguć, a zasluge Bakira Izetbegovića za taj užas nisu male. Sasvim suprotno. Ogromne su.      

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.