Svaka kesa gleda u nebesa

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Imam solidan broj poznanika, svjesno zakačenih ili fejzbuški skupljenih, koji će me svako malo obavijestiti o tome kako nas u kristalno čistom jutru netko odozgo truje. Dok mi ovdje, sasvim nevino, neupućeno i ne sluteći ništa, spavamo, jedemo, radimo, bijeli tragovi aviona na nebu, prigodno uslikani u naoko smišljenom rasporedu, tvore mrežu koja će nam se spustiti na glavu i sjebati nam život ovdje.

Ljudi koji ne priznaju nikakvo "ali" kao početak nekakvog kontraargumenta,  objasnit će mi, posve uredno i sasvim smisleno, kako nas svjetski moćnici, vladari iz sjene, razni egzotični redovi koji vuku konce i oko kojih se ovaj svijet vrti, žele odavde raseliti, nanoseći nam suptilne, ali konačne udarce, soleći nas s nebesa i izazivajući epidemije teških oboljenja, jada i mizerije.

Ušlo nam ozgar!

Ukratko, živimo u strašnim vremenima u kojima se manipulira svime, ljudima pogotovo, a ovaj naš prekrasni dio zemlje na posebnoj je meti. Moji poznanici posve lagano, bez predumišljaja, pokazat će prstom gore, i tiho prozboriti kakav je zapravo plan, kakva mreža nam se spušta na glavu i kako nas uništavaju i raseljavaju. Ponekad mi, slušajući ih, bude lakše, jer sam, ovako nakrivo nasađen, bio često uvjeren da su razlozi iseljavanja i naše mizerije posve drugi.

No, ne. Sve je ovo dio plana koji je smišljen davno i tko zna gdje. Da nas se raseli, da ovaj prekrasni i netaknuti dio majke Europe onda pripadne nekome drugom. Objašnjenja na pitanje zašto baš nas ima raznih, a često završavaju na našoj ljepoti i superiornosti, našem načinu života koji, očito, nekome smeta, našoj urođenoj sposobnosti da ne trpimo jaram, našem ponosu i odlučnosti, a da ne spominjem kristalo čiste izvore i rijeke, netaknute šume i našu prirodu od koje zastaje dah, naše prekrasne gradove, sela i beskrajne livade na kojima veselo pasu životinje uzgojene na prirodan način.

Nema niđe k'o ovdje!

Tamo netko, a uvijek ima onih koji će ti taksativno navesti krivce, od donjeg reda do samog vrha piramide vladara, jednostavno ne trpi da još uvijek postoji netko tko pije čistu vodu, jede prirodno uzgojeno voće i povrće, udiše čisti zrak i sluša zujanje pčela, kao što to mi radimo ovdje. Uvijek mi malo klecnu koljena i slegnu mi se ramena, oborim glavu i pogledam pred noge, kad čujem tu pohvalu ludosti, poželim da onaj koji mi iznosi podatke o našem življenju ovdje malo refrešira podatke i da, na moju primjedbu kako ništa od navedenog nije istina, ne odgovori sa – pa to je sve zato jer nas truju!

Ne, rekao bih svima, posve jasno, da me svi čuju, nismo mi ni ponosni, ni dostojanstveni. Nemamo ni neki poseban, urođeni, instikt  da se odupremo jarmu ili bilo čemu drugom. Mi smo, da vam pravo kažem, lijeni  - i tu leži sva tajna našeg odupiranja.

Lijeni smo potruditi se sebi napraviti okruženje u kojem ćemo zbilja živjeti kako treba. Lijeni smo razmišljati kako sve dobre stvari mogu doći svakim, samo ne najlakšim putem. Lijeni smo pobuniti se protiv očite devastacije naše prirode, naših rijeka i jezera, naših gradova i sela, naših polja i livada, a tu devastaciju ne radi nitko drugi nego mi. Ida, lijenost vodi prema neukosti, a neukost prema propadanju.

A i đe ima, nije 'vako!

Mi, oni isti koji su, lijenosti radi i bez imalo razmišljanja što će biti sutra, desetljećima pohlepno razbacivali pesticide odoka, prašili furadanom sve što se moglo zaprašiti, tone lijekova bacali u vodu ili kopali plitko u zemlju. Mi, oni isti kojima je otići u brda i sasjeći šumu čas posla. Mi, koji imamo više divljih deponija pored ceste nego što imamo uređenih parkova. Mi, koji uredno prolazimo tuda i još bacimo i svoje smeće.

Mi, koji pojma nemamo, a nit' nas zanima, tko od nas dežura na izvorima pitke vode i koliko je, uopće, dobro kontrolirana njezina kvaliteta. Mi, koji ne znamo, a očito nas i ne zanima, kakav zrak udišemo i koji nikad nismo brojali koliko vrećica smo bacili u prirodu. Mi, koji ne čitamo deklaracije na proizvodima i kojih je briga postoje li uopće ljudi koji se o deklaracijama i njihovoj istinitosti brinu, tko ih uopće plaća i jesu li uopće dobro plaćeni, drugim riječima, nepotkupljivi?  Kao što je nepotkupljiv onaj pored kojih mogu proći mandarine natrpane pesticidima?

Mi, koji smo lijeni i boli nas lijevo uho za sve to.  Kao što nas boli uho za činjenicu da lijenost rađa površnost. Mi, koji nećemo prstom mrdnuti kada gori opasni otpad južno ili sjeverno od grada, koji ćemo odmahnuti rukom na to što traje danima i reći samo kratko – šuti, tko zna tko iza toga stoji? Mi, koji ćemo psovati institucijama, a učiniti sve da one ne rade kako treba, jer ćemo prvom prilikom, vezom i preko reda, obezvrijediti njihovo postojanje.

Dvojstvo i punaštvo

Mi koji ćemo se ne petljati u naša ovdašnja posla, cvikati od goreg, no beskompromisnijeg od sebe, ali se zato hrabro uhvatiti u koštac sa svjetskim vladarima iz sjene. Pred našim trovačima i zavojevačima ćemo uredno i po pravilu cvikati, ali ćemo zato imati spremne priče o globalnim trovačima koji su se baš na nas, eto, namečili.

Mi nećemo imenovati onoga tko nam zbilja ovdje radi o glavi, truje i izaziva rakove, sječe, razvaljuje, pregrađuje, prekriva i redefinira. Mi nećemo tražiti njegovu odgovornost, amo ćemo pokunjiti glavu i zbiti uši među ramena. Mi ćemo mu srdačno mahnuti rukom, glasno ga dozvati preko ceste, gdje si legendo, gdje si care? I, pritom, naravno, uvijek i vazda dobro znati tko nas to „ozgar“ prska, iz aviona ili tko zna već čega.

Ne treba nama nitko sa strane, mi smo ovdje sebi najveći dušmani.  Nitko nije došao i digao nam našu ruku na prvog do sebe, nitko nam ni danas ne stavlja mržnju u usta, onu kojom se častimo na dnevnoj bazi, nitko nam ne titra našoj mentalnoj i fizičkoj lijenosti kao što si mi sami titramo. Nitko, umjesto konkretnog rada ne pokriva svoju nesposobnost i neznanje tako lako kao mi – kletvom, psovkom i ostalim jezičnim akrobacijama. U zamjenu za normalnu zemlju, koja, recimo, ima Popis stanovništva, kojeg, očito nećemo imati. Jer uvijek je bolje nagađati i pretpostavljati, nego zbilja znati, zar ne?

Čudesa od krvi i mesa

Ne, morat ću vas razočarati, nitko nije došao i rekao – budite ovakvi! Mi smo sve to sami. Nitko nas nije pokrao, mi smo sve sami sebi učinili, sve uz pjesmu, igru i rakiju. Netko nam je možda nacrtao, a bolje reći podebljao već postojeći šablon, ali naša volja je bila hoćemo li ga slijediti. I slijedili smo. I kao i uvijek, pronašli zgodnu priču, zgodan izgovor, veći razlog zašto je to nama tako kao što jeste.

I našom voljom, makar onom izbornom, svaki put mi to sami sebi činimo. No, ima ovdje više vrsta volja, nisu samo te glasačke, koje su zapravo nevolje.

I, veliš, prskaju nas iz aviona?

Zar uopće trebaju?

Čemu trošak?

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.