Trebinjska utopija: Promjena vlasti ili svijesti

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Nema niti jednog Bosanca koji ima dovoljno živaca da mu ih Hercegovac, samo ako se malo potrudi, ne može sve redom počupati. Milorad Dodik, predsjednik SNSD-a i član Predsjedništva Bosne i Hercegovine, ne voli da ga se naziva Bosancem ili bosanskim Srbinom, ali to ne znači da za njega pravilo ne važi. Shvatio je to, možda brže nego drugi, Nebojša Vukanović - Trebinjac, poslanik u Narodnoj skupštini Republike Srpske i član SDS-a, stranke oko koje se okuplja sadašnji opozicioni blok u manjem entitetu i, vrlo moguće, budući srpski dio vlasti na nivou BiH.

„Ja mislim da je za stabilnost BiH veoma važno imati nove političke elite, a to nisu Izetbegović i Dodik. Ne mora biti pisani sporazum, ali se može postići dogovor o normalnim odnosima, poštovanju Dejtona i svih žrtava. Da se takmičimo u dobrom, umjesto u uvredama i tenzijama. Takmičimo se u privredi i imajmo zajedničke privredne aktivnosti, zaustavimo iseljavanje, omogućimo poslove bez partijske knjižice. To je vrhunski patriotizam - da imate pristojnu platu, da ste slobodni, da vas država štiti, da imate jak zdravstveni sistem. A mlataranje s govornice, dizanje tri prsta i ponašanje poput kočijaša nije nikakav patriotizam“, rekao je Vukanović u intervjuu za portal Klix.ba, napravljenom povodom posljednjeg Dodikovog histeričnog ispada na sjednici NSRS, izazvanog upravo Vukanovićevim kritikama režima koji Srpsku vodi u bankrot, uz mogućnost da nas sve skupa usput uvuče i u rat.

Sve je, naravno, Vukanović u pravu: itekako je moguće „postići dogovor o normalnim odnosima, poštovanju Dejtona i svih žrtava“, pokrenuti „zajedničke privredne aktivnosti“, društveno neprihvatljivim učiniti zapošljavanje preko „partijske knjižice“ i baviti se politikom s ciljem da građani, svi redom, imaju „pristojnu platu“ dok ih „država štiti“ kao mehanizam kojeg zbog toga i plaćaju i održavaju, samo...

Negdje početkom ovog stoljeća jedan je tadašnji opozicioni političar iz Republike Srpske pričao sarajevskim sagovornicima kako ga publika na mitinzima održavanim po istoku Hercegovine – moguće i u upravo Vukanovićevom Trebinju - blijedo gleda dok im priča o reformi zdravstvenog ili penzionog sistema, a orgazmične trenutke doživi tek nakon što on uzvikne da nikome neće dati Republiku Srpsku. Taj političar nije u opoziciji već deceniju i pol i zove se – Milorad Dodik!

Ne, nije riječ o slučajnosti i o osobi istog imena kakvo nosi Glavni Baja. Sasvim suprotno: isti Milorad Dodik, samo dvadesetak godina mlađi, o biračkom je tijelu govorio kao o lobotomiziranoj masi koja živi između buke praznih stomaka i glasnih nacionalističkih parola. I on je tada, kao i Vukanović sada, imao pravo, samo...

Među ovdašnjim mitovima rasprostranjen je i onaj o tome kako svaki narod ima vlast kakvu i zaslužuje, a samo Bošnjaci, Srbi i Hrvati imaju goru od sebe.

Mitovi su, svi redom, žilavi i lako, zastrašujuće lako, preživljavaju sukobe s činjenicama. Ima, pored mnogih drugih, beogradski antropolog Ivan Čolović cijelu knjigu o tome, tačnije o šesto i nešto godina života mita o ishodu sukoba osmanskih osvajača i šarolikih balkanskih vojski na Kosovu polju. Knjiga se zove „Smrt na Kosovu polju“ i u njoj piše: „Vijekovima je vladalo uvjerenje da se Kosovska bitka završila porazom Lazareve vojske, ali je to uvjerenje, poslije kritičkog istraživanja izvora na kojima se zasniva, dovedeno u pitanje. 'Poslije pet stoljeća uvjerenosti da je to najveći i najslavniji srpski poraz', piše Ćirković (povjesničar Sima Ćirković, op.a.)'istraživači su počeli u to da sumnjaju, jer među sačuvanim izvorima iz 1389. nema nijednog koji bi govorio o turskom uspjehu, većina svjedoči o turskom porazu'. Vijesti o turskom porazu zasnivale su se na činjenici da je sultan bio ubijen i da se njegov sin i nasljednik Bajazit I poslije bitke morao vratiti u Malu Aziju. Pored toga, ishod bitke za Lazareve saveznike Vuka Brankovića i kralja Tvrtka bio je povoljan. Ne samo što su preživjeli ovaj sudar sa Osmanlijama, nego su još neko vrijeme mogli da samostalno vladaju oblastima koje su bilo pod njihovom upravom prije bitke. Ali, za razliku od njih, Lazarevi nasljednici, njegova udovica kneginja Milica, a zatim njihov sin Stefan Lazarević, morali su da se pokore Bajazitu i da postanu njegovi vazali. Po Ćirkovićevom mišljenju, to je bio razlog što je Kosovska bitka ostala zapamćena kao poraz“.

Ovaj naš mit o dobrim narodima i lošim, demokratski izabranim vladarima je, je li tako, tako je, znatno kraći, ali da je vitalan, e vala jeste. Shvatio je to Milorad Dodik davno, a shvatit će, na sveopću žalost, i Nebojša Vukanović ako se dokopa vlasti i, što je paradoksalno, ostane vjeran sadašnjim najavama saradnje sa federalnim partnerima, prije svih Narodom i pravdom, SDP-om i Našom strankom, te, htjeli oni ili ne, Hrvatskom demokratskom zajednicom Dragana Čovića.

U utopijskom raspletu je sasvim moguće ne slagati se o karakteru rata, srebreničkom genocidu, presudama Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju, krivici za za zločine ili entitetskim i državnim praznicima, pa opet upravljati državom tako da njeni stanovnici imaju bolje plate, kvalitetno javno zdravstvo, zdravu ekonomiju i osjećaj slobode koja nije tek fudbalski klub iz Tuzle.

Možda se, samo možda, sadašnja federalna trojka zajedno sa sadašnjom udruženom opozicijom u RS-u, plus neizbježni HDZ, može između sebe dogovoriti o tome da se takmiče u „dobrom, umjesto u uvredama i tenzijama“, pa u „poštovanju Dejtona i svih žrtava“, dekonstrukciji sistema u kojem je partijska knjižica važnija od diplome, a viši životni standard od nacionalističke dreke.   

Ne moraju, međutim, ni recimo Konaković, niti Vukanović svojim glasačima reći ono što ne žele čuti. Dovoljno je da to kažu tuđima pa da im potencijalni partneri u raspodjeli vlasti bez Izetbegovića i Dodika završe gledajući kako isti ti glasači, opet, idu ka liderima SDA i SNSD-a. HDZ je, čisto da ponovimo gradivo, jednopartijski sistem pažljivo sakrio puštajući povremene i prolazne opozicione pojave.

Prosječan bosanskohercegovački birač, bez obzira na vjeru i naciju, do sada je SDA-u, HDZ-u i SNSD-u opraštao sve ono što njihovim oponentima fakturiše kao izdaju. Da je, drugačije rečeno, Slaven Raguž Izetbegoviću kazao da nema nove vlasti bez istog takvog izbornog zakona, a dobacio tek do toga da Fadil Novalić podupla premijerski mandat, bio bi medijski streljan za primjer. Da Nermin Nikšić koalira s Dodikom dok ovaj negira genocid i slavi neustavni Dan RS-a, po kući bi hodao u pratnji tjelohranitelja. Da je, evo, Nebojša Vukanović u prošlosti rekao, kao što Dodik jeste govorio, da su Radovan Karadžić i Ratko Mladić zločinci, izbore ne bi dobio ni kada bi bio jedini kandidat.

Promijeniti vlast, ma kako to zvučalo, nije teško. Puno je teže promijeniti nas. Je li uopće moguće, vidjet ćemo, prvo, naredne godine, a onda, ukoliko zbilja dobijemo „nove političke elite, a to nisu Izetbegović i Dodik“, i za pet, kada će se pokazati može li se stvarno i uspješno takmičiti u dobrom i politički preživjeti ovdašnje patriotizme.   

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.